NEWSLETTER

Rano je jutro , još nije svanulo, a meni se ne spava. Pa sve razmišljam hoću li se još gnijezditi u krevetu ili da radim nešto pametno. Nisam htjela raditi buku po stanu da ne probudim sina, koji je kasno došao sa nekog svog tuluma. I na kraju, odlučim se, ustanem i pođem u kupaonicu (mislim da je bilo nekih 6:15). Nakon nepune minute čula sam prasak pod nogama, užasnu grmljavinu, a kuća se istovremeno počela tresti. Onda shvatim da mi zidovi lete lijevo desno, a ja ih pokušavam uhvatiti i umiriti. Prva misao mi je bila: ode Zagreb u .... Nakon toga sjetim se sina koji spava na gornjem katu, izletim na hodnik oblačeći se u hodu i počnem vikati da odmah silazi. On me onako zbunjen gleda i govori što je ovo, slika mi je pala na glavu pa me probudila. Trebalo je sići sa šestog kata, a lift se ne koristi kad je potres. Samo sam mu rekla navuci robu na sebe, a cipele ćemo uzeti i obući kad dođemo vani, nećemo čekati drugi jer ne znam hoće li biti jači li slabiji. Tako sam bosa dotrčala do haustora, onda na miru sjela i obula svoje „čarobne „ terenske gležnjače. Moji susjedi su uglavnom već svi bili vani, dečki su otišli po dvije teže pokretne starice i smjestili ih u automobil ispred zgrade. Imala sam ključeve od podruma i odmah sam se sa ekipom mlađih susjeda uputila pozatvarati glavne ventile na plinskoj instalaciji zgrade i isključili struju na gl. ormaru ( za svaki slučaj ). Kad smo se svi dobro smrzli do 11 sati i prošli na ulici, potresanja koja nam više nisu izgledala tako strašna, svi su gledali u mene kao u čarobnjaka (tada mi je struka odjednom postala jako cijenjena). Pregledala sam zgradu, vidjela da je Međimurje Čakovec dobro napravilo konstrukciju i da nema nikakvih bitnih oštećenja i rekla ekipi : „Znate što, ja idem spavat, ne mogu stajati na nogama (ubio me adrenalin). Ako sam te sreće da udari potres jači od ovog i da bude razoran onda mi je i onako svejedno, a za ove manje nema straha ,,zgrada je dobra“.

Odspavala sam dobrih 1,5 sat, opet pregledala sve instalacije, otvorila ljudima plin da se mogu ugrijati (znate da je i snijeg počeo padati) i dočekala drugog sina koji je došao na ručak. Normalno televizor je bio uključen i onda je počelo: molim sve inženjere članove Komore da se hitno jave u Branimirovu 79 u krizni stožer. Ja pokupim tanjure sa stola, još nisam ni znala što bi, a sin me preduhitri : “Stara kad te vodim?“ – „ A, evo idem, samo da navučem terensku jaknu i cipele, vozi u stožer …“

Bilo je 16 sati i tako je počelo. Putem me zvala njegova kolegica iz Radićeve kojoj se zarušio krov nad glavom i moja bivša snaha koja je unučicom živjela u Mlinovima i obje u htjele baš mene, imale su povjerenja. To su bile moje prve adrese … Po onoj staroj poslovici: vrč ide na vodu dok se ne razbije .. tako sam ja danima jurila po centru Grada dok nisam na kraju uganula nogu. Ah, jedno uganuće, ni prvo ni zadnje… Svako jutro, od ponedjeljka do subote, ja bi bandažirala gležanj, zategla ga gležnjačom i izdržala bi do 16 sati. A onda je došla subota ujutro, pokušala sam stati na nogu i nije išlo,ni u cipelu nije ulazila. Na hitnu, snimanje i rezultat -napuknuće fibule, dalje mirovanje u longeti 6 tjedana. Sa nogom naslonjenom na ladici od stola i računalom ispred sebe dočekao me Petrinjski potres. Val je bio drugačiji, a i zvuk. Pod ispod mene pomicao se u lijepom dugačkom valu. Samo sam se prekrižila  i rekla: Ovaj će biti još gori samo ne znam gdje je udario, ali je blizu…..Pa završim u Petrinji i Glini, jer se u međuvremenu noga oporavila. A sada te dvije ruševine petrinjske na glavnom trgu ponosno dovodim kraju kao nadzorni inženjer i nikako ih ne mogu povezati sa slikom koja me dočekala kad sam prvi put ušla u Petrinju.

Vera Nenadić, dipl. ing. građ.

Naš newsletter je mjesto za razmjenu znanja i važnih informacija iz svijeta potresnog inženjerstva. Ako imate vijest, najavu događanja ili priču sa terena koja je važna za našu struku, slobodno nam se javite!

Pišite nam na: kontakt@hcpi.hr

Ukoliko želite podržati naš rad slobodno nas kontaktirajte putem e-maila: kontakt@hcpi.hr