NEWSLETTER

Potres 28.12.2020. godine me zatekao u mojoj kući u Petrinji tijekom jutarnjeg spremanja za posao. Bio sam uvjeren da je i ovaj potres na području Zagreba, kao i onaj nekoliko mjeseci prije. Krenuo sam pješice na posao i hodajući kroz Petrinju prošao sam kroz ulice s najstarijim građevinama kako bih uvidio stanje te kako bih mogao kolege iz vodovoda, u kojem sam tada radio, obavijestiti o potrebi čišćenja ulica. U to vrijeme su mi počeli pristizati pozivi kolega iz cijele Hrvatske koji su me osvijestili da je epicentar bio u Petrinji. Prolazeći kroz grad vidio sam da zaista ima oštećenih građevina, pa čak i djelomično zatrpanih prometnica. Dolazim na posao i prenosim informacije o stanju u centru te odlazim natrag u centar (gdje se nalazi uprava mog vodovoda te gradska uprava) kako bih vidio ima li potrebe za mojim dodatnim doprinosom. Gradonačelnik sa stožerom civilne zaštite i preostalim pojedincima (uključujući i mene) koji su se stavili na raspolaganje obilazi centar te se cijela grupa vraća ispred gradske uprave. Na toj lokaciji se sve zaustavlja jer se očekuje dolazak državnog političkog vrha. U nervoznom iščekivanju daljnjih konkretnih aktivnosti prilazi mi jedan od inženjera za koje sam pretpostavio da su isti inženjeri o kojima sam nekoliko mjeseci prije čuo kad su pregledavali građevine nakon potresa u Zagrebu. Taj (za mene nepoznati) inženjer me pita znam li nekoga tko bi im pomogao definirati prioritete i koordinirati njihove preglede na terenu. To me u prvom trenutku iznenađuje jer sam očekivao da su nakon potresa u Zagrebu uigrana organizacija, posebno jer su već nakon nekoliko sati bili u Petrinji. Ipak, željan konkretne pomoći odgovaram da im ja mogu pomoći s koordinacijom te zajedno s devet preostalih inženjera ulazimo u gradsku upravu gdje smo iskomunicirali s djelatnicima da nam oslobode jednu sobu za naš "stožer" i isprintaju karte na kojima bi im mogao pokazati koje su ulice prioritetne jer poznajem dobro Petrinju. Nakon što sam pokazao prioritetna područja i timovi su krenuli u centar nastavljam pomagati u "stožeru", komunicirati s gradskim službama, ali i odlaskom na teren vodeći timove po širem području grada u pregled vrtića i bolnica. Tijekom tog dinamičnog dana sam saznao da je onaj inženjer koji mi je na početku prišao "neki Atalić'', a kasnije je prepričavao da mi je prišao jer sam se činio nervozan što ne pomažemo sugrađanima već dočekujemo političare, misleći da imam veze s civilnom zaštitom ili gradskom upravom. Obojica, s mnogo "upitnika" jedan o drugome nakon tog razgovora nastavljamo daljnju dobru suradnju sve do popodnevnih sati. Kad su se inženjeri počeli spremati za povratak u Zagreb i komentirati kako će sutra nastaviti s pregledima, ja ih pozdravljam i na izlazu pitam trebaju li me sutra, na što mi Atalić odgovara: "Dođi, operativan si kao i inženjeri, a trebamo domaćeg ''insidera''. Sutradan 29.12.2020. se nalazimo opet u našem "stožeru" u gradskoj upravi, ali ovaj put je ekipa znatno veća, tu su i Dalibor i Nives, ali i brojni inženjeri koji dolaze pomoći s pregledima. Ja nastavljam s istom kombinacijom aktivnosti koje sam imao dan prije te se oko 12 sati nalazim u našem "stožeru" gdje mi prilazi jedna TV ekipa koja želi ići u pregled s našim timom. Sljedećih 10 minuta provodim nagovarajući naše timove da pristanu na snimanje njihovog rada, ali bezuspješno. U tom trenutku ulaze dva mlada inženjera te pomišljam kako ću ih sigurno nagovoriti da im se pridruži TV ekipa. Ipak, pružali su otpor te izlazim ispred zgrade gradske uprave nagovarajući ih da pristanu. Tijekom mog nagovaranja osjetimo da kreće novi potres, u stotinki nam je jasno da je snažniji od svakog koji smo prije osjetili, a u sekundi "preskačemo 10 metara" te se pozicioniramo iza autobusa koji se nalazio između dvije iznimno visoke i stare građevine. Znajući da je park kao sigurna površina na svega desetak metara, okrećem se s idejom da ću otrčati do njega, ali vidim valove od 30 centimetara na asfaltiranoj cesti te prašinu koja već prekriva gotovo cijelu ulicu i smanjuje vidokrug i donosim odluku da je sigurnije ostati kod autobusa stabilno na nogama. U tom trenutku se više ništa ne vidi od guste prašine, već se samo čuje zvuk padanja crijepova i cigli s obje zgrade na udaljenosti od svega nekoliko metara, a osjete se i komadići koji se pri udarcu odlomljavanju i po cestu odbijaju po našim nogama. U glavi mi se miješaju razmišljanja o tome kako više ništa ne mogu poduzeti i samo mogu čekati i nadati se da ću preživjeti, ali i razmišljanja kako se u mom gradu događa nešto što se ne ponavlja ni stotinama godina, a ja se nalazim na jednom od najgorih mjesta za to proživjeti. Podrhtavanja staju, prašina se počinje raščišćavati, posljedice postaju jasne, najbliži se javljaju da su na sigurnom, a fokus se prebacuje na spašavanje naših inženjera koji su ostali zatrpani, ali i spašavanje i pomaganje svima ostalima. S vremenom sam nastavio svoj rad u Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo, osim što sam naučio što je Hrvatski centar za potresno inženjerstvo, naučio sam i brojne druge stvari koje nisam znao 28. i 29. prosinca 2020. godine kad me sudbina spojila s HCPI. Naučio sam tko je Atalić, tko su prvih deset inženjera, ali i svi ostali volonteri koji su se pridružili 29., tko su dvojica mladih inženjera koje sam upoznao svega par minuta prije nego smo zajedno iza busa čekali kraj podrhtavanja nesigurni hoćemo li ga dočekati živi, ali i druge za život ključne građevinske stvari (primjerice zašto gledamo građevine, a ne zgrade, kuće ili niti slučajno objekte; kao i da se pregledi ne mogu obaviti ako nema goriva za automobile i rakije za inženjere).Ipak, nikad nisam saznao koliko je minimalna šansa mogla biti da se baš ja spletom brojnih nevjerojatnih okolnosti spojim s HCPI, ali mi je drago da je do toga došlo i da sam radio zaista hvalevrijedne stvari sa svima vama koji čitate ovaj newsletter. Siguran sam da ćemo nastaviti raditi isto u budućnosti, dokazali smo se u kriznim događajima, ali nadam se da će naš doprinos u konačnici ipak biti veći u preventivi i da će to biti nešto što ćemo ostaviti u nasljedstvo sljedećim generacijama.

Alen Kadić, temeljni član i vanjski suradnik Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo – Interventne službe

Naš newsletter je mjesto za razmjenu znanja i važnih informacija iz svijeta potresnog inženjerstva. Ako imate vijest, najavu događanja ili priču sa terena koja je važna za našu struku, slobodno nam se javite!

Pišite nam na: kontakt@hcpi.hr

Ukoliko želite podržati naš rad slobodno nas kontaktirajte putem e-maila: kontakt@hcpi.hr